Što nakon Hamneija ? Ovaj veteran iranskog establišmenta mogao bi postati njegov nasljednik

novilist.hr · Mar 1, 2026 · Collected from GDELT

Full Article

Najviši sigurnosni dužnosnik zemlje rekao je da time počinje proces tranzicije u Iranu nakon Hamneijeve smrti Tajnik Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana Ali Laridžani najavio je u nedjelju da će se odmah početi raditi na uspostavi privremenog vodstva zemlje, nakon smrti vrhovnog vođe Alija Hamneija. Najviši sigurnosni dužnosnik zemlje rekao je da time počinje proces tranzicije u Iranu nakon Hamneijeve smrti. „Uskoro će se formirati privremeno čelno vijeće. Predsjednik, čelnik pravosuđa i pravni stručnjak iz Vijeća čuvara preuzet će odgovornost do izbora sljedećeg vođe“, rekao je Laridžani, čelnik najvišeg iranskog sigurnosnog tijela, Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost i bivši savjetnik Alija Hamneija.„To vijeće bit će osnovano što je prije moguće. Radimo na njegovom formiranju počevši od danas“, dodao je. Upravo je Laridžani jedan od kandidata za Hamneijevog nasljednika. Prema nekim analitičarima, ovaj je veteran iranskog establišmenta već bio faktički vladar Irana i dok je Hamnei još bio živ. On je predvodio isto Vijeće i prije 20 godina kad je tražio razgovore s tadašnjim američkim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Stephenom Hadleyjem. Pružio je i ključnu parlamentarnu podršku iranskoj vladi koja je pregovarala o nuklearnom sporazumu iz 2015. Jedan od najiskusnijih Ali Laridžani jedan je od najiskusnijih i najutjecajnijih političara u suvremenom Iranu, s dugom karijerom u državnom aparatu, sigurnosnim strukturama i zakonodavnoj vlasti. Tijekom više od tri desetljeća obnašao je niz ključnih funkcij. Rođen je 3. lipnja 1957. u Najafu u Iraku, u obitelji uglednog iranskog klerika ajatolaha Mirze Hašema Amolija. Obitelj se kasnije preselila u Iran, gdje je Larijani odrastao i školovao se. Diplomirao je računalne znanosti i matematiku na Sveučilištu Sharif, a doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Teheranu. Političku karijeru je počeo nakon Islamske revolucije 1979. Tijekom 1990-ih obnašao je funkciju ministra kulture i islamskog usmjerenja, a potom je gotovo desetljeće bio na čelu državne radiotelevizije (IRIB), jednog od ključnih propagandnih i komunikacijskih alata režima. Godine 2005. imenovan je tajnikom Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, čime je postao glavni iranski pregovarač u nuklearnim pregovorima sa Zapadom. Iako je kasnije napustio tu funkciju zbog političkih nesuglasica s tadašnjim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom, ostao je važna figura u državnoj politici. Najduže je djelovao kao predsjednik iranskog parlamenta gdje se profilirao kao pragmatični konzervativac koji često nastoji balansirati između tvrdolinijaških frakcija i umjerenijih političkih struja. Opisuje ga se kao konzervativnog pragmatičara s reputacijom političara koji je sposoban pregovarati s različitim frakcijama unutar sustava, ali i sa stranim akterima. Drugi kandidati Drugi potencijalni sugovornici su predsjednik parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf i bivši predsjednik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Hassan Rouhan. Moguće je da će se pojaviti i druge osobe unutar Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) ili redovne vojske nakon trenutne krize. Spominju se i Ebrahim Raisi, bivši predsjednik i bliski saveznik konzervativnog krila režima, te Sadegh Laridžani, bivši šef iranskog pravosuđa sa snažnom vjerskom pozadinom. Nema jamstava da će Hamneijev nasljednik donijeti promjenu kursa u iranskoj domaćoj ili vanjskoj politici. No nedavni masovni prosvjedi koji su krvavo ugušeni ove godine, razotkrili su ranjivost Islamske Republike. O tome rječito svjedoči i klicanje nekih Iranaca dok su padale američke i izraelske bombe. Kako se bira novi vođa Nije jasno jesu li američki dužnosnici ili posrednici već kontaktirali bilo kojeg od Hamneijevih potencijalnih nasljednika. Nasljednika formalno bira tijelo sastavljeno od islamskih učenjaka koje ima ustavnu ovlast imenovati i nadzirati vrhovnog vođu. U praksi, međutim, odluka je rezultat složenih pregovora između ključnih centara moći: klerikalnog establišmenta, Revolucionarne garde, političkih elita i sigurnosnog aparata.